Dvadeset deveti prosinca 2002. bio je dan poput svih drugih u Palermu, no za mene je to bio osobit dan. To je dan u kojemu je, poslije tolikih neshvaćenih i nerazumljivih patnja, franjevac konventualac i egzorcist otac Matteo La Grua uspio učiniti da đavao razotkrije onu istinu koju sam sve do toga časa samo izdaleka slutio: dvadeset i sedam legija demona, odnosno dvadeset i sedam četa velike vojske zla, čiji je vođa sâm Sotona, opsjeli su moje tijelo, okupirali su ga, prožimali ga protiv moje volje, svodeći moj život na ništa drugo doli pakao.
Život mi se promijenio u trideset i prvoj godini, 29. prosinca 2002., kada je veliko otkriće stubokom promijenilo moj način razmišljanja.
Vozili smo se iz Alcama, grada u kojemu živim, u pravcu Palerma; na mjestu vozača bila je moja žena Daniela, a uz nju moja mama. Za putovanje je bio “kriv” brat Ferro, isusovac s kojim sam se neko vrijeme družio i koji je inzistirao: “Francesco,” rekao mi je, “vrijeme je da pođeš u Palermo, u crkvu u Noceu u kojoj je otac Matteo La Grua. Samo ti on može pomoći.”
Šezdeset kilometara koji su nas dijelili od našega cilja nisu bili laki. Bio sam uznemiren. Teško sam disao i govorio bez kraja i konca. Nadugo i naširoko vodio sam monologe koje je bilo teško razumjeti. Na sve sam načine nastojao ogorčiti one koji su se nalazili u autu sa mnom. Dakako, nisam išao u Palermo protiv svoje volje, ali istodobno sam se bojao i htio sam se vratiti natrag.
Nešto me je uznemiravalo. Okretao sam se čas desno, čas lijevo, ali dobro znam da se to nešto nalazilo na točno određenu mjestu: unutar mene. Moja je žena motrila cestu i nastojala je ne slušati me: mora pod svaku cijenu stići na odredište.
Nakon manje od jednoga sata auto se zaustavio na trgu u Noceu u Palermu, antičkomu središtu moderniziranoga grada. Na trgu se nalazio ograđeni Gospin kip okružen pekarnicama, ribarnicama, vozilima hitne pomoći i sumornim zgradama. Stigli smo. Crkva je posvećena Presvetomu Srcu Isusovu – za sve stanovnike Palerma crkva je jednostavno “Noce” – sa svojom skromnom fasadom, sakristijom i dvoranom za susrete.
Nikada nisam ragovarao s ocem La Gruom. Istina, sudjelovao sam na nekim njegovim liturgijskim slavljima, ali mu nikada ni jednu riječ nisam izravno uputio. O njemu sam znao samo da je fratar, franjevac konventualac, već ostario, te da je jedina služba koju nastavlja obnašati ona zbog koje je postao glasovit čak i izvan Sicilije i Italije – služba egzorcista.
Ispred crkve čekao nas je brat Ferro. Vidio sam ga izdaleka. Njegovo me je lice uznemiravalo i smetalo mi.
Što hoće od mene?
Izišao sam iz auta, a iz mojih su usta, bez ikakve mogućnosti kontrole, počele izlaziti riječi straha i užasa.
“Što ću ovdje? Uđite vi, ja ne ulazim!”
Brat Ferro me je uzeo pod ruku. Odbio sam njegovu pomoć i rekao mu: “Nije valjda da idemo susresti nekoga tko izgovara molitve koje i ti govoriš?”
Daniela je bila odlučna: moram ući. Ni ona nije znala što me očekuje, no znala je da se mora uzdati u brata Ferra; naš je odnos postajao sve teži, a problem nije bio u njoj nego u meni. Bila je spremna na sve, spremna ići do kraja kako bih iznova postao Francesco, čovjek za kojega se udala prije samo dvije godine, željna ljubavi i sreće.
Ušli smo u veliku dvoranu. Govorio sam bez prestanka. Zbijao šale. Moje su riječi postajale sve nerazumljiviji monolozi. Izgledao sam poput luđaka koji živi sam u svojemu svijetu.
U dvorani se nalazio svećenik iz te župe u invalidskim kolicima. Obraćao se skupini ljudi. Tek što sam ga ugledao, osjetio sam kako u meni raste duboka mržnja. Bilo je to nešto što nisam uspio suzdržati, obuzdati. Bio je to snažan osjećaj, rijeka koja nastoji izići iz mojega tijela kako bi odnijela toga čovjeka u crnom. Gadio mi se on, gadilo mi se ono što predstavlja, a nadasve njegov dugačak redovnički habit.
“Pogledaj se kakav si”, vikao sam prema njemu, ali nije reagirao. Nastavio je bez komentara. Očito je naviknuo vidjeti u župi osobe poput mene koje dolaze kako bi se susrele s ocem La Gruom.
Na zidu ispred mene visjelo je raspelo. Počeo sam se prestrašeno povlačiti natrag. Što mi se to događa? Nisam uspijevao kontrolirati situaciju; doista, osjećao sam kako me obuzima vatra.
“Gorim, gorim!” vikao sam dok se oko mene oblikovao krug svjetla koji me je zarobljavao. Nisam mogao izići. Bio sam zatvoren unutra i gorio sam, silno sam patio.
Što mi se to događa? Što sam se više približavao ocu La Grui, bio sam smeteniji.
Vatra mi je proždirala tijelo. No u jednomu sam trenutku, ne znam objasniti kako, uspio izići iz kruga svjetla. Gledao sam brata Ferra i govorio mu: “Uspio sam. Oslobodio sam se.”
Na trenutak sam se osjećao bolje.
No uznemirenost se ponovno vratila. Nije mi bilo teško vidjeti koje je podrijetlo toga nemira: izaziva ga susret s ocem La Gruom. Ili bolje: susret s ocem La Gruom budi nešto što živi unutar mene. U meni je postojala neka prisutnost i nisam mogao učiniti ništa da je otjeram. Ja sam tražio susret s ocem Matteom, ali sada se to što živi unutar mene povlačilo, bojalo se i nastojalo me odvući odatle.
Brat Ferro mi je pokazivao put držeći me pod ruku. Vrata između dvorane i sakristije bila su otvorena. Tamo smo morali ući. Tamo nas je čekao stari egzorcist.
Imao je osamdeset i osam godina. Sjedio je usred sakristije. Bio je malen, sićušan, na glavi je nosio okruglu lanenu kapicu da se ne prehladi. Gledao je u mene i dao mi znak da sjednem na stolicu udaljenu metar od njega. Osjećao sam da sam došao k sebi. Mogao sam govoriti i izraziti se. Shvatio sam da u autu i malo prije u dvorani nisam govorio ja. Nešto drugo me je uznemirilo. Bio je to netko ili nešto unutar mene. Netko ili nešto čega sada više nema. Otišli su. Ili su se jednostavno sakrili.
Brat Ferro je stao pored mene. Uz njega su pomoćnici oca La Grue: dva veoma snažna muškarca i tri žene. Moja mama i Daniela držale su se malo po strani. Daniela se činila prestrašenom. Nije znala što mi se to točno događa. Nije znala što me čeka.
I za nju će taj dan biti snažna prekretnica.
Otac La Grua je preuzeo inicijativu.
Počeo je razgovarati sa mnom. Ispitivao me o mojoj prošlosti. Postavljao mi je jasna pitanja koja su me zbunjivala.
“Jesi li ikada sudjelovao u ezoterijskim obredima?” “Jesi li sudjelovao u sotonističkim obredima?” “Jesi li čitao knjige o magiji?” “Jesi li uživao droge?”
Potom pitanja koja se tiču seksa: “Jesi li ikada odlazio prostitutkama? Jesi li sudjelovao u orgijama?”
Na svako sam pitanje odgovorio s velikom iskrenošću: “Ne, nisam.”
Otac La Grua nije bio zadovoljan. Bio je uvjeren da postoji nešto mračno u mojoj prošlosti, nešto iz čega je poteklo sve zlo koje me muči, ali nije uspijevao dokučiti što bi to bilo. Nastojao sam mu objasniti da osjećam zlokobnu prisutnost u sebi. Stoga sam, rekao sam mu, i došao k njemu.
Prestao mi je postavljati pitanja. Shvatio je da su moji odgovori iskreni i zato je počeo moliti nada mnom. Blagoslovio me je i počeo moliti.
U tomu se trenutku nešto pokrenulo. Onaj ili oni koji su bili unutar mene počinju izlaziti van. Napadaju.
Dok je otac Matteo molio, nešto je zaposjelo moj glas i vikalo: “Što želiš od mene, Matte’ (tal. luđače, nap. prev.)? Lakrdijašu! Što hoćeš od mene?”
Nisam mogao učiniti ništa da ga ušutkam, iako sam u potpunosti bio svjestan i duhom prisutan, nemoćan dok netko u meni govori služeći se mojim ustima.
Otac La Grua iznova mi je postavio pitanja i točno u trenutku kada je prestao govoriti uspio sam iznova preuzeti vlast nad svojim glasom i odgovoriti mu. Odgovarao sam, ali onaj koji je bio u meni, tek što sam završio, odmah je preuzeo inicijativu i iznova stao vrijeđati staroga egzorcista.
“Ti si klevetnik, Matte’! Odlazi, kopile jedno! Odlazi ili ću te ubiti!”
Čudan je to osjećaj. Ne govorim uvijek ja: nekada sam ja, a ponekad nisam ja. Odcijepljen sam od sebe sama, a istodobno sam svjestan te odijeljenosti.
Cijelo je moje biće trpjelo velike muke. Neprestano sam se osjećao kao otrgnut od sebe, od svojega tijela i svojega uma, razderan u svojoj nutrini, a trpljenje koje sam osjećao nije samo duhovno nego i tjelesno. Boli koje zbog toga trajnog “unutra-van” mora trpjeti moj um strašne su, neusporedive, neopisive. Uvijek sam mislio da, ako postoji pakao, onaj tko se u njemu nalazi mora trpjeti upravo takve patnje, patnje od kojih bi svatko pobjegao glavom bez obzira.
Ako trebam opisati što sam trpio svaki put kada mi je otac La Grua postavio pitanje, odgovaram ovako: na svaki njegov upit javljalo se veoma bolno probadanje unutar mojega uma. Radilo se o nasilnu trganju koje mi je omogućilo da za trenutak preuzmem svoje moći i iskreno mu odgovorim. Potom se sve opet vraćalo u ruke onoga koji je bio u meni, sve do sljedećega pitanja u kojemu sam, poslije još jednoga nasilna trganja, iznova vraćen sebi samome.
Zašto mogu odgovoriti? Kako je moguće da sam bio tako jak da sam mogao nadvladati snage koje me opsjedaju? Razlog je jednostavan: nisam ja taj koji je jak. To je otac La Grua koji posjeduje nužan autoritet kako bi napravio prodor u mojemu rastrganu i opustošenu umu.
Što je otac više molio, to je više mržnja bjesnila u meni: “Ubit ću te, kopile! Ubit ću te! Mrzim te!” vikao sam snažnim glasom.
No dobro sam znao da nisam ja bio taj koji to izvikuje. Netko je unutar mene vikao, urlao i nadasve mrzio. Bila je to duboka mržnja, neljudska, koncentracija zla nemjerljiva ljudskim mjerilima.
Bitka je u punu zamahu: otac La Grua protiv onoga ili onih koji me opsjedaju.
Ali i ja sam se, kao kakav nezvani treći sudionik, borio, moj se um neprestano opirao onome tko me opsjeda.
Pitanje oca La Grue zabadalo se u mene poput oštrice, prodiralo mi u živo meso: “Sotono,” pitao je, “jesi li sam ili su drugi s tobom?”
Ovoga puta ostarjeli egzorcist pitanje nije upravio meni, nego onome unutar mene. Iz mojih je usta umah izišao odgovor, izgovoren bez moje volje: “Sâm sam.” Otac La Grua iskusan je egzorcist. Ne vjeruje mu.
Podiže glas.
“Pitam te u ime Isusovo da mi kažeš istinu: jesi li sam ili su drugi s tobom?”
Odgovor koji dajem nevjerojatan je, ali je odgovor onoga koji je u meni i koji ne može ne odgovoriti pred autoritetom oca La Grue: “Dobro, Matte’, reći ću ti.”
Nad sakristijom se slegla teška, mračna tišina, sve dok nisu odzvonile riječi koje su zapanjile sve prisutne: “Nisam sam”, odgovorio je, “ima nas dvadeset i sedam legija.”
Otac Matteo polagano je kimao glavom i rekao:
“Istina je.”
Potom je ustao i objašnjavao bratu Ferru kako je ogorčen “dijagnozom”. A ja sam shvatio kako je to što je upravo izvršio nada mnom bio egzorcizam.
Odmah sam shvatio protiv koga sam se prisiljen boriti. No, istodobno, osjećao sam kao da je otac Matteo u mene položio nešto novo, kao da je stavio svoje biljege, svoje znakove koji me, usprkos tako tešku i duboku opsjednuću, više neće napustiti.
Manifestacija Sotone drastično je promijenila perspektivu kojom sam gledao na svoj život, na svoju prošlost, ali i budućnost. Dvadeset deveti prosinca 2002. bio je dan poput svih drugih u Palermu, no za mene je to bio osobit dan. To je dan u kojemu je, poslije tolikih neshvaćenih i nerazumljivih patnja, franjevac konventualac i egzorcist otac Matteo La Grua uspio učiniti da đavao razotkrije onu istinu koju sam sve do toga časa samo izdaleka slutio: dvadeset i sedam legija demona, odnosno dvadeset i sedam četa velike vojske zla, čiji je vođa sâm Sotona, opsjeli su moje tijelo, okupirali su ga, prožimali ga protiv moje volje, svodeći moj život na ništa drugo doli pakao.
Nije se radilo o samo jednomu duhu. Prije je riječ o vojsci, o legijama zloduha koje je sam Sotona utisnuo u mene.
“Sine moj,” rekao mi je otac La Grua grleći me, “ja sam starac i nemam toliko snage. Neka ti pomogne fra Benigno. Potrebno je puno molitava.”
*Ekskluzivni intervju koji je Francesco Vaiasuso dao za Bitno.net pročitajte ovdje: Moje je tijelo bilo pravo bojno polje duhovne bitke dobra i zla.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Francesca Vaiasusa “Moje opsjednuće – kako sam se oslobodio 27 legija demona”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.